Lista muzičara koji su inspiraciju za svoja dela pronašli u našem podneblju je velika. Počevši od Dejvida Bouvija, preko Šedovsa, Spotniksa, Četa Etkinsa, hevi metal grupe Sabaton, pa do muzičara iz Kanade, Dena Boknera, koji je Balkanu posvetio čitav album.
Bokner, koji je rođen 1978. godine, već dugo se nalazi na svetskoj muzičkoj mapi. Iako ga žanrom najčešće vezuju za indi-rok, on godinama eksperimentiše sa raznim zvukovima. Publici je postao poznat po nastupu sa grupama Atlas Strategic, Wolf Parade, Handsome Furs, Divine Fits i poslednjem u nizu, Operators, u kojem sarađuje sa devojkom iz Makedonije koja nastupa pod umetničkim imenom “Devojka”. Upravo ta saradnja, kao i serija koncerta grupe Operators u zemljama regiona, poslužila je kao razlog da našoj publici predstavimo rad ovog talentovanog Kanađanina.
#tbt to last month when we got to play the awesome @meetfactory in Prague! If you missed it don’t worry cuz we’ll be back September 6! For info/tix/other tour dates check out the link in bio!
U ekskluzivnom intervjuu za “Blic”, Den nam je pored najave za koncert u Beogradu koji je rezervisan za nedelju (1. septembar) u prostoru Elektropionira sa početkom u 20.30 sati, otkrio odakle potiče njegova ljubav prema Balkanu, koji su autori uticali na njegov rad, kako je došlo do saradnje sa “Devojkom”, ali i koji su to bendovi sa prostora bivše Jugoslavije koji su ostavili odličan utisak na njega.
Kako bi opisao svoju muziku i koji su bendovi uticali na tvoje muzičko stvaralaštvo?
“To je neka fuzija psihodeličnog post-panka i elektronskog popa. Prvi bendovi koji su me zainteresovali za muziku van okvira slušanja radija, bili su Metalika i Dipeš mod. Iako se moj muzički ukus menjao godinama, uvek je postojao balans između muzike odsvirane na gitari i elektro popa. To je bila neka konstanta. Na ovom albumu, Devojka i ja samo izvlačili inspiraciju iz albuma Dazl šips, grupe OMD, Krauntorka, ženskih grupa iz šezdesetih godina, sa audio kaseta, kao i iz Jugoslovenskog “novog talasa”, gde je jedan od začetnika bila i beogradska scena”.
Spomenuo si Devojku, muzičarku iz Makedonije. Kako je došlo do vaše saradnje?
“2010. godine sam nastupao sa svojim starim bendom Handsom furs u Skoplju, ona je nastupala pre nas i naprosto me je, žargonski rečeno “oduvala” svojim performansom. Nekoliko godina kasnije, u Kaliforniji, povezali smo se ponovo i počeli smo da zajedno radimo na prvom albumu Operatorsa. Ona je jedan od najintuitivnijih fluidnih muzičara sa kojima sam radio ikada i jedina osoba kojoj verujem u tolikoj meri da zajedno radimo aranžmane i pišemo tekstove za pesme. Za mene, njen solo rad je Linčov svet progonjenih Amerikanaca i ledenih sinteza. Slušajući njenu muziku vi ste “ubačeni” u eru u kojoj se stvarala najbolja američka pop muzika. U Operatorsima, ona je okosnica. Bubnjevi, zvuk, sintisajzer, dizajn zvuka, aranžmani, sve ona radi. Definitivno najbolji partner za pisanje tekstova kojeg sam ikada imao”.
Vaš novi album je inspirisan Jugoslavijom i Balkanom u velikoj meri. Kako je došlo do toga?
“To je album utopije i sećanja. Ideja je da možete da preživite neku eru, bilo da je ona bila bolja ili gora od onoga kakva je zapravo bila. Mnogo mojih prijatelja sa Balkana, odnosno, sa prostora bivše Jugoslavije imaju konfliktna sećanja na Titovo vreme. Na mnogo načina, gledajući to spolja, Jugoslavija je bila utopistički projekat 20. veka. O tome najbolje govori čista količina kvalitetne umetnosti, arhitekture, filma, literature i muzike nastalih u tako kratkom vremenu. Devojka i ja smo izvukli mnogo iz Jugoslovesnkog filma i muzike dok smo pisali ovaj album. Želeli smo da stvorimo zamagljeno sećanje na eru koja je bila samouverena i uverena u svoju veličinu”.
Koliko znate o Balkanu i Srbiji? Kakvo iskustvo nosite iz pređašnjih nastupa u regionu?
“Bio sam student politologije i istorije pre nego što sam sve to odbacio i posvetio se poslu muzičara. Dok sam još studirao, moj glavni fokus je bio prelazak iz socijalističkog u kapitalistički ekonomski sistem u zemljama bivšeg istočnog bloka. Što se tiče Beograda, prvi put smo se upoznali u jesen 2007. godine, kada smo ovde imali nastup. Upravo taj nastup je promenio moje mišljenje o ex-komunističkim zemljama, pošto sam kroz život u gradu, poznanstva, druženja sa ljudima koji su tu živeli i odrasli, shvatio da je sve što su nas učili na univerzitetu, neoliberalna propaganda. Zaljubio sam se u Balkan na toj turneji, a stvorio sam i prijateljstva koja negujem i danas. Od tada do danas nastupao sam u Beogradu, Zagrebu, Dubrovniku, Prištini, Ljubljani, Skoplju, Bitolju, Sarajevu, Podgorici.. Znam da smo nastupali u još nekim gradovima ovde, ali sam im zaboravio imena. Naučio sam više o Balkanu kroz putovanja kombijem, nastupima i upoznavanju sa ljudima, nego što su nas učili četri godine na univerzitetu”.
U Kanadi živi veliki broj ljudi sa podneblja Balkana. Kako Kanađani gledaju na njih?
“Izvan okvira zajednice u dijaspori mislim da je opšti stav iskrivljen. Da budem potpuno iskren, neoliberalna propaganda koja se sprovodila devedesetih zaista je oštetila sveukupni pogled na vaš region, a nažalost ta slika i dalje nije izbledela. Glavni deo krivice se može naći u oslanjanju kanadskih medija na američke. Sa druge strane, svako ko je imao kontakt sa ljudima odavde koji žive u dijaspori, zna šta se sve izdešavalo. Kafe “Sarajevo” u Montrealu, koji nažalost više ne radi, bilo je savršeno mesto da se lokalni muzičari upoznaju sa balkanskom hranom i muzikom. Naravno, i sa pićem”.
Da li si upućen u rad muzičkih grupa sa naših prostora i imaš li možda nekog omiljenog izvođača ili grupu?
“Da, naravno. Veliki sam fan jugoslovenskog novog talasa. Neverovatno mu je to što je Balkan stvorio toliko sjajnih naprednih bendova u tako kratkom periodu. Naginjem više ka sint pank i post pank bendovima, poput Idola i Parafa, ali moja omiljena grupa sa ovih prostora je definitivno Azra. Čak sam, tamo neke 2010. godine u Skoplju i tetovirao “Ravno do dna!” i nikada se nisam pokajao”.
Koja je tvoja poruka svima onima koji će doći na nastup u Beogradu? Koji gradove još obilazite tokom turneje?
“Želim samo da kažem da smo veoma uzbuđeni što ćemo svirati u Beogradu. Lično, to mi je jedan od omiljenijih gradova na svetu i uvek sam nestrpljiv da se vratim u njega. Moj prijatelj Kepa je spremio miksove retkih izdanja Jugotona koje puštati pre našeg nastupa, tako da pozivamo sve da dođu i ranije u prostorije Elektropionira. Nakon koncerta u Beogradu, idemo u Ljubljanu, Rijeku i Zagreb”.
Početak koncerta grupe Operators je zakazan za 1. septembar od 20.30 u prostorijama kluba Elektropionir. Sudeći po Denovim rečima, ali i po preslušanoj muzici, sve one koji se budu našli na nastupu ove grupe, očekuje sjajna atmosfera i zabava.
Tradicionalna sportska manifestacija „Srbijada“, tokom koje se okupljaju Srbi iz svih krajeva SAD i Kanade, biće održana od 30. avgusta do 01. septembra na imanju udruženja „Srpska bratska pomoć“ kod Čikaga.
Srbijada je najveći fudbalski turnir u Severnoj Americi koji svake godine okupi više od 50 srpskih fudbalskih amaterskih timova iz Amerike i Kanade, kao i pripadnike srpske zajednice koji žive na tom kontinentu. Zato i ne čudi što Srbijadu naši ljudi tretiraju kao „crveno slovo“ u kalendaru i tih dana otkazuju sve ostale obaveze kako bi prisustvovali događaju koji se organizuje svake godine u drugom gradu.
Formalno, Srbijada jeste sportski događaj, ali ona je mnogo više od toga. Srbijada je centralno mesto okupljanja Srba sa severnoameričkog kontinenta na kome se naši ljudi druže uz pesme i igre, ali i uživaju u tradicionalnoj hrani. To je mesto gde se čuvaju i promovišu srpska vera i kultura, gde se obnavljaju sećanja na pretke, ali i zalije po koja za radost i zdravlje potomaka.
Foto: GO4YU
I ove godine jedan od sponzora Srbijade je kompanija GO4YU koja će našim ljudima predstaviti usluge uz koje veze sa Srbijom postaju neraskidive. Posetite štand GO4YU, instalirajte besplatnu GO4TV aplikaciju za gledanje više od 250 TV stanica sa Balkana, ali i aplikaciju GO4YU Calling sa kojom po najpovoljnijim cenama možete razgovorati sa Srbijom i saznajte zašto je naša najbolja reklama korisnik. Očekuju vas i mali pokloni iznenađenja.
Svaka lična priča o emigraciji u inostranstvo nosi sa sobom mnogo emocija, dilema, odluka koje nije lako doneti. Jedna od tavih priča je i ova, u kojoj je Beograđanin iskreno izneo sve o tome kako je i zbog čega odlučio da se sa porodicom iseli iz Kanadu. Za portal Vice, on je otvorio dušu i ispričao svoju priču:
“Krajem 2011. godine je već postalo izvesno da idemo. Čudno je stanje duha tad. Mesecima se opraštam od Beograda…
Odluka da se preselimo u Kanadu u našem slučaju doneta je iz ekonomskih razloga, a duga ekonomska kriza utiče čoveku na sve: 2010. godine, u jeku poslovne i lične krize, sedeo sam u Pefkohoriju na plaži i, prvi put posle dužeg vremena, danima nisam radio ništa. Otišao sam na more sa porodicom već skoro u bankrotu. Svi su se čudili i mislili da sam lud…
Samo sam ćutke blejao ispod suncobrana i sumirao dosadašnji život i moguće scenarije za budućnost i porodice i mene. Ovako više ne ide. Koje su mi opcije? Imam 37 godina, oženjen sam i imam dvoje dece. Bio sam vlasnik uspešne firme koja je od 1993. do 2008. godine jako lepo poslovala. Tu sam od 18. godine. Uložio sam mladost u nju, razvijao se poslovno i lično. Nakon smrti oca 2004. godine, nastavljam sam, sa već 10 godina iskustva. Tu su i članovi porodice, tetka sve vreme, od osnivanja.”, iznosi za Vice ovaj Beograđanin.
Foto/Printscreen/You Tube
Odluka je doneta: Kanada je izbor
“Sledećih četiri-pet godina dešavale su mi se uglavnom lepe stvari, razvoj firme, ulaganje u opremu, širenje tržišta. Takođe, i privatno sam bio jako zadovoljan. Da ne ispadne da se ložim, ali uglavnom sam bio predmet ljubomore i zavisti (ne računam tu rodbinu i bliske prijatelje). Da mi je neko tada rekao da ću živeti negde preko, odgovorio bih da je lud. Ne mogu reći da sam imao sve, ali stabilan život i lepu perspektivu, svakako. Shvatiću kasnije da je meni ta nada u svetlu budućnost jako važna. Ima smisla boriti se.
I tako, sedeći u hladu na moru, pitam ja jedan dan ženu da li bi htela da idemo u Kanadu. Da pojasnim otkud Kanada. Već sam nevoljno počeo da priznajem samom sebi da sam prs’o. Čačkao sam po netu te 2010. godine kad bih imao vremena kako se živi napolju: Australija, Novi Zeland i druge zemlje, te nabasam na sajt kanadske vlade – emigracija u Kanadu. Jedini oni imaju jasan sajt kako aplicirati.
Setim se i da žena ima tamo rodbinu. Ispunjavam onlajn probni test i dobijam rezultat da kao porodica imamo dovoljno bodova za iseljenje. U tom momentu nisam to ozbiljno doživeo jer je borba za opstanak u jeku, a i svakodnevica me melje. Tek mesecima kasnije u miru ispod suncobrana počinjem da rovarim po mozgu i setim se toga. Žena, već i ona u agoniji zbog mog (našeg ličnog) ekonomskog i duhovnog stanja, a i duže ekonomske krize u Srbiji, gleda dugo kako se borim uzaludno, pažljivo me sluša.
Iznesem moju ideju i kažem da ne bih da idem tamo ispod mosta da živimo, nego da li bi pitala familiju da nas prime na neko vreme dok se ne snađemo. Da sam sam, lako bih se odlučio, ali sa dvoje dece ne bih u veliki rizik. Sa rođacima se ne znamo baš dobro, mene ne znaju skoro uopšte, ne znaju da sam borac i da imam dobre namere. Da li će nas primiti? To je bilo jako važno pitanje u tom momentu, presudno za odluku da apliciramo. Odluka je pala da žena zove da pita tetku, pa ako kažu da nam ne mogu pomoć, i onda da vidimo druge opcije (a šta onda?).” – priseća se Srbin koji je emigrirao u Kanadu.
Foto/Printscreen/You Tube
Poslovni uspeh zamenila je kriza
“E sad moram malo da pojasnim težinu situacije. U to vreme, iza mene je već pune dve godine teške krize. Doživljavam onu kletvu “dabogda imao pa nemao”. Razlog je jednostavan. U doba recesije niko ne kupuje nameštaj (firma je proizvodila i prodavala nameštaj). Pre krize sam imao u zakupu dva lokala i proizvodni pogon, 17 zaposlenih, mašine na lizing, kredite… Posao ide, sve plaćamo ‘ladno, a i zaradi se solidno. Dolazi decembar 2008. i prvi put za 15 godina nemam para za plate ljudima. Novogodišnja plata! Šta se događa? Uvek je bio i bonus, a sad nema ni za platu. Isplaćujem pola plate tako što ne platim neku robu i ne plaćam kiriju. Pakao počinje.
Inače, naučio sam na svom primeru da trenutak “pucanja” nije trenutak nego dug proces i shvatiš sledeće godine da si prošle pukao, jbg. Ulazim u 2009. godinu. Naravno, mislim da je krizica samo trenutna i kratka. Da skratim priču, u sledeća tri meseca stvara se dug od tri plate, kirije, porezi, doprinosi, dažbine, dugujem za robu koju sam uzeo na dođem ti… Veličina duga – vrtoglava. Posao stoji, niko ne ulazi u radnju. Radnici počinju da me napuštaju, a ja ne znam da li mi je žao ili sam srećan jer nemam da ih platim, bar će se povećavanje duga usporiti. Neki su tu skoro 10 godina. Moja draga tetka je tu skoro 20. Muči se zajedno sa mnom, velika mi je podrška, skoro jedino me ona razume, ne mogu bez nje a dugujem joj plate, nije zaslužila ovu muku. Kako ću joj se odužiti što je ostala sa mnom? I sestra od tetke radi tu. Sreća moja, pa me radnici znaju dobro, znaju da nisam pare odneo kući, pa nije bilo nekih tužbi i cimanja. Gajio sam te međuljudske odnose. Krckam sve sto sam ikad zaradio da bih spasio firmu. Lično doživljavam tešku krizu. Uložio sam mladost…
Teret je preveliki. Osećaj neuspeha, izneverenih očekivanja, sve pada u vodu, uložene godine. Počinjem da se ponašam kao zavisnik. Zajmim pare, lažem ljude, primam avanse za nove poslove, a sve dublje tonem. Trošim te pare da pokrijem neke rupe, pa posle nemam za materijal. Zajmim od keve i sestre! Šou. Žena sve to gleda i ne zna kako da mi pomogne. I ona je radila dugo sa mnom ali kada smo već bili u krizi, dogovaramo se i ona pronalazi posao u drugoj firmi. Tako smo bar imali neki izvor novca sa strane. Svi me ubeđuju da zatvorim firmu. Lako je tuđim kurcem po trnju mlatiti. Svi su pametni za drugoga, a meni je najteže. Treba baciti 15 godina. Takođe nosim na leđima rizik da raskućim i porodičnu imovinu ako propadnem i ako zatvorim firmu pod dugovima.”- priča on otvoreno o svojim iskušenjima i problemima.
Mora da postoji izlaz
“U sred svega toga 2010. godine, žena me pita: “Je l mi ni ove godine nećemo na more?” I tako… Stisnem muda i odlazim na more. Ne priznajem krizu. Svi su u šoku. Misle da foliram da sam u krizi, “u dugovima, a ide na more”! To je ispalo sudbonosno jer, na moru se rodila ideja o odlasku. Gledao sam bezbrižne ljude kako se brčkaju po plićaku i razmišljao” mora da postoji izlaz i za mene.”
Kada sam izložio ideju ženi ispod suncobrana i kada me je podržala da pokušamo da odemo u Kanadu, posle dužeg vremena doživljavam napon entuzijazma. Vraćamo se u Beograd i nastavljam borbu. Tada sam već u takvoj krizi da je neizdrživo. Gasim kola na nizbrdo, vozim neregistrovan auto. Keva i sestra kupuju hranu i plaćaju mojoj deci sport, zabavu, oblače ih. Keva nam plaća komunalije, kupuje hranu. Ponižavam se na svakom koraku, u svim sferama života. Srozavanje totalno.
Mršav sam kao logoraš jer ne jedem, štedim. Sestra koja ima svoju mladu porodicu, pomaže mi iz sve snage. Pomoć, ali i teret. Kako i kad se odužiti? Sve u svemu, poniženje bez kraja. Deca sve to gledaju, možda ne kapiraju, ali mene pritiska što nisam primer za njih, klošar sam.
Sećam se tog momenta kada je žena zvala tetku u Kanadi. “Tetka, mi bismo došli”. Tetka kaže dođite, pa makar radili sa mnom u fabrici. Posle pet minuta javlja se i sestra od tetke: “Čujem da bi ste da dođete? Dobrodošli, samo dođite što pre jer svaki mesec koji niste u Kanadi ste na gubitku.” Ne mogu da verujem sta čujem, srećni smo. Od tog momenta iz onog očajnog stanja u meni se rađa Roki Balboa. Onaj fazon kad mu žena izlazi iz kome i šapuce na uvo: WIN. Imam cilj, imam izlaz, nije kraj. Ajmo, ajde, diži se na noge, počinje 12. runda.”
Foto/Printscreen/You Tube
Počinje papirologija, angažovali smo i agenciju
“Rešili smo da angažujemo neku agenciju preko koje su otišli neki poznanici. Oni ne mogu ništa da” smuvaju”, ali mogu da pomognu oko odabira programa za iseljenje, popunjavanje aplikacije, i slično. Svaka eventualna greška oduzima mesece, a oni to rade rutinski, a i imaš koga da smaraš sa pitanjima. Naravno, keva plaća sve to. Krenuo sam na engleski mada ga dobro znam (sreća). Upoznajem na časovima engleskog jednu profesorku – doktorku anesteziologa koja je u svojih 50 godina rešila da pali, sprijateljujemo se, učimo zajedno. Položio sam engleski sa visokom ocenom, skupili smo sva potrebna dokumenta.
Dok smo skupljali papire i taman da pošaljemo aplikaciju, zove me lik iz agencije sa lošim vestima. Popunjena je kvota za “biznis” aplikante. Hoću da se roknem. On me teši, kao u sledećem cilkusu ćemo opet aplicirati. U onom besu i razočaranju, a već odavno istreniran da nalazim rešenje i gde ih nema, zapada mi za oko da Kanada prima supervizore za stolare. Hm. Kako dokazati da sam to po zanimanju, kad sam po struci ekonomista. Agent mi kaže, pa na osnovu radne knjižice, firma se bavi proizvodnjom nameštaja, a ja radim u njoj već 15 godina. Odlučujemo da probamo tako.
Krajem 2010. godine smo poslali kovertu sa aplikacijom u Kanadu. Počinje agonija iščekivanja. Otvaram Imigracioni sajt 10 puta dnevno, nedeljama i nedeljama. Ništa. Sa ženom stalno kuckam sms-ove kad nisam pored kompa da proveri ima li nešto novo. Čitam stalno o Kanadi, palim se, hrabrim se, idealizujem tu zemlju. U međuvremenu, na poslu sam ostao sa dva čoveka od 17. U blokadi sam već duže vreme, radim preko drugih firmi. Postajem i sam majstor, vozač, momak za isporuke, a radim i ono što sam inače radio, pregovaram ugovaram, nabavljam, finansije, propisi… Roko. Čujem iza leđa šapat, komentare: Prs’o je, na šta je spao, vidi ga, istovara, a bio gazda, ne zna da radi.
Sigurno sam izgledao kao ludak jer niko ne zna da idem. Čude se mojim potezima. Meni u glavi samo Kanada. Samo da mi uspe, mrzeće me jos vise klošari. Radim fizički posao svaki dan, svaku subotu i nedelju, 12 sati dnevno minimum. Selim radionicu par puta u te dve godine, sa 600 kvadrata na 300, pa na 150. I poslednja radionica od 70 kvadrata. Lokal ne mogu da otkazem jer dugujem za kiriju, ne puštaju me.”- priseća se prelomnih momenata srpski emigrant.
Stigla je koverta iz Kanade
“Mart 2011. Zove me keva na mobilni i kaže, stigla neka koverta iz Kanade. Dotrčavam kući, otvaram pošiljku. Kad se nisam srušio. Vratili nam papire. Čitam objašnjenje 10 puta. Kao, nismo nešto dobro preveli. Knock down ponovo, depresija, očaj. Zovem onu agenciju i “sve im po spisku” ljubazno: “Pa zašto smo vas angažovali? Da ne bismo mi pogrešili sa aplikacijom!” Kažu, vratiće nam pare. Ma kakve pare, u pitanju je nečiji život, naš život. Odlazimo do njih da pregledaju papire i zajedno uviđamo da nema nikakve greške… Šaljemo aplikaciju ponovo. Konačno se nešto dešava. Prodajem neke mašine koje nikome nisu potrebne. Ubadam neke velike poslove i odrađujem ih sa dva čoveka. Dugove počinjem da vraćam. Svakog meseca na sajtu Kanade nova informacija. U procesu smo.
Krajem 2011. godine je već izvesno da idemo. Čudno je stanje duha tad. Mesecima se opraštam od Beograda. Odlazim jednog dana u toku radnog vremena u KST. Izlazio sam tu kao klinac. Dan je, studenti piju kaficu u klubu. Stojim na ulazu par minuta i gledam klub. Tu sam upoznao ženu. Vraćaju mi se slike, veče domaćice sredom, alternativa petkom-subotom, šutke, maskenbali, žurke. Počinje da me stiže neka tuga tih dana, ali i neko ushićenje zbog odlaska.
Teško mi je da objasnim. Znam Beograd kao svoj džep. Nema mesta na kom nisam bio, takav mi je bio posao, a i privatno. Muziku slabo slušam tih dana jer mi je knedla u grlu. Shvatam da kada odem, ostavljam za sobom mnogo. Neke ljude sam video možda poslednji put, neke neću sigurno nikad više ni videti, a većinu još samo par puta u životu. Teška je ta spoznaja. Prolaze mi kroz glavu stalno neispunjeni snovi, vrtim film koji se nikad nije odigrao, šta bi bilo kad bi bilo. Paralelno sa mojom dramom, odigravaju se i druge lične drame. Žena ima svoju priču, keva, sestra.” – priznaje da nikome u porodici nije bilo lako u tom periodu.
Konačno se vidi svetlo na kraju tunela
“Stiže konačno odgovor da ću morati u Austriju, u ambasadu na intervju i da ponesem vojnu knjižicu. Pripremao sam se danima, trebalo se setiti važnih detalja jer, bio sam u ratu, PVO 1999. Tražio sam po internetu sve o kanadskoj ambasadi, kako izgleda zgrada, koja metro linija ide do tamo, kakve su im kancelarije, kako izgledaju intervjui. Bio sam spreman.
Odlazimo žena i ja. Prozivaju me i u nekoj kancelariji, jedna žena me ljubazno ispituje i traži osnovne informacije. Pred kraj me pita o vojsci i ratu. Gospođi je bilo malo neprijatno što me sve to pita. Na kraju me pita: “Da li ste išli na lekarski jer, dobili ste papire za iseljenje, daćemo vam odmah”. E, to je bio šok! Obično jave posle par nedelja pismeno. Ne verujem šta sam čuo, u sebi vrištim od sreće. Jedva uspevam da sedim na onoj stolici. Žena čeka napolju, ljubimo se, grlimo, uspeli smo.”
Emotivne epizode sa decom
“U celoj toj zbrci nekako nismo računali da ćemo sa decom imati nekih emotivnih epizoda. Ćerka je pred odlazak imala 11, a sin devet godina. Počinju polako da shvataju, ali onako dečije. Počinju pitanja: a zašto se selimo? Sin uživa u igri, gledam ga i mislim se zašto mi matori ne možemo tako. Njegova bezbrižnost me pritiska. Šta ako grešimo? Da li mu oduzimam tu bezbrižnost? A on laganica, ide čovek malo u Kanadu, hehe. Zamišljam detinjstvo koje neće imati. Neće ni znati šta je Beograd. Onaj moj Beograd. Neću ih voditi da ih smaram po Beogradu: “E, ovde su mama i tata izlazili, a ovde sam igrao basket s ortacima, ovuda sam palio iz škole”. Neće se švercovati po GSP-u, prve ljubavi ovde, ekskurzije. Tešim se da će biti građanin sveta i doživeće sve ono što mi nismo i za čime smo maštali 90-ih.
Najveći emotivni kolaps sam imao na školskoj predstavi. U stvari, dve predstave. Ćerka nije rekla drugaricama da se seli, ali im je najavila da ima nesto važno da im kaže posle priredbe. Prva priredba je bila u Domu vojske u mom kraju. Prvi put posle dvadesetak godina, opet sam tu. Tu sam i ja nastupao kao klinac. Žena došla malo ranije i sela već, pusta mi sms da je tu i moja prva učiteljica. Ima preko 80 godina i nisam je video bar 20. I sa njom da se pozdravim. Shvatam to jako simbolično, emotivno.
Prolazi predstava, uznemiren sam jer gledam ćerku kako peva, a tužna je. Konačno dolazi kraj i ona saopštava drugarima da ide. Počinje masovna histerija plakanja. Deca, roditelji. Izlaze iz zgrade i plaču. Ja glumim ludilo, kao nije mi ništa. Jedan mali mi prilazi i pita: “Je l’ istina da idete?” Ja kažem – da.
Sledeća predstava bila je u školi posle par dana. Deca pevuše, recituju i onda, iznenađenje. Jedan klinac sa cvećem u rukama počinje da recituje pesmicu mojoj ćerki – o drugarstvu i ljubavi. Ona stoji onako sa kikicama, doterala se, sluša. Ja snimam, steže mi se grlo. Drugi dečaci se grle onako preko ramena ortački, jedan mali plače neutešno, briše rukom suze. Sve se odigrava u mojoj osnovnoj, u mojoj staroj učionici. Mnogo teže mi je pao taj dečiji momenat, nego moj odlazak.”
Foto/Printscreen/You Tube
Odlazak
“Dani pred odlazak prolaze u ludilu oko posla, zatvaranje firme, pakovanje. Da ne pišem onu standardnu priču o jednom koferu, kako strpati ceo život u jedan kofer. Skeniram slike iz starih albuma danima, ali shvatam da neću uspeti sve, ostaju nepregledane video kasete, čitam naslove snimaka: krštenje, Nova godina, žurka, ima oko tridesetak kaseta. Od stvari spremamo samo letnje, jer idemo u junu. Keva tiho pati, ali glumi da joj nije ništa, isto kao i ja. Počne nešto da mi priča, pa naglo prekine da ne bi krenula da plače. Bila je čvrsta sve dok joj nisam javio na mobilni da sam kupio karte. Samo je zaćutala. Shvatila je da stvarno idemo.”- nastavlja svoju iskrenu ispovest ovaj Beograđanin.
Došao je i taj dan, dan odlaska. Dogovorili smo se da na aerodrom ne ide niko osim sestre i zeta, da ne napravimo dodatan stres deci. A i nama. Sa kevom se pozdravljamo ispred kuće. Ostaje. Vozimo se ka aerodromu, pokušavam da zapamtim sve detalje usput, ne ide. Sećam se kao kroz maglu, sedimo na aerodromu, pijemo kafu, nas četvoro, sestra i zet.
Igrom sudbine, na aerodromu radi moj najbolji drug iz detinjstva. I on je tu da se pozdravimo. Od svih ljudi na planeti, baš je on radio tu taj dan. Opet onaj osećaj kada se nešto namesti. Obukao sam se kao kreten, sandale na noge, a gore tanka skijaška jakna jer nije stala u kofer. Oko vrata visi torbica sa pasošima i lovom. Pred sam ulazak u carinsku zonu, na naše iznenađenje, dotrčava još jedan naš drug. U histeriji je, kaže: “Mene je sad tek stiglo da odlazite”, hvata se za glavu. I tako, pozdravljamo se bez suza, kao, nije nam ništa. Mašemo i odlazimo. U zadnjoj sekundi se okrećem i krajičkom oka vidim sestru kako plače, muž je teši, grle se. Ne znaju da ih vidim.
Eto, tako je to bilo. Već nekoliko godina smo u Kanadi, jako smo zadovoljni, bili smo tokom leta u Beogradu prvi put kao turisti, ali to je neka druga priča.” – završava svoju priču srpski emigrant za portal Vice.
Jedna Kanađanka pravim čudom ostala je živa posle pada sa visine od oko 1.500 metara nakon što joj se nisu otvorili ni glavni ni rezervni padobran.
Svedoci kažu da su videli ženu kako pada i da je neverovatno da je ostala živa, piše britanski Indipendent.
Pala je na guste krošnje drveća što je ublažilo njen pad, a prošla je sa nekoliko preloma kostiju, uključujući i jedan pršljen.
Primljena je u bolnicu zbog više preloma, ali, kako navode lekari, nije u životnoj opasnosti.
Policija u Kvebeku, u Kanadi istražuje da li je bilo nekih prestupa koji su doveli do toga da se ni glavni ni sigurnosni padobran ne otvori, prenosi RTS.
Identitet žene koja je preživela pad iz aviona nije otkriven, ali je poznato da je reč o 30-godišnjoj ženi koja je iskusna u padobranstvu.
U nacionalnom parku Banf u Kanadi vuk je napao kampere i pokušao da odvuče jednog čoveka, pre nego što je oteran, saopštila je služba Parkovi Kanade.
Oni navode da se napad dogodio 9. avgusta u kampu severno od jezera Luiz u državi Alberta i napominju da su ovakvi napadi vukova retki.
Stručnjak za divlje životinje iz Parkova Kanade Džon Stjuart Smit kaže da je čovek koji je kampovao sa suprugom i dvoje dece pokušao da uplaši vuka dižući galamu, ali da ga je vuk ujeo kroz šator, preneo je sinoć AP.
On dodaje da je vuk neprekidno ujedao čoveka, pocepao šator i počeo da ga izvlači.
Drugi kamper je čuo galamu, dotrčao i šutnuo vuka, koji je zatim pobegao.
Napadnuti čovek zadobio je povrede šake i ruke i prebačen je u bolnicu.
,,Kad nekoga pomognem, radujem se njegovoj radosti. Trenuci njegove sreće su dar za mene. I, uvek sam radio da imam za sebe, ali i da drugoga pomognem“. Tako sebe opisuje vremešni Milomir Glavčić, Kanađanin i Srbin, a teško da ima neko da nije čuo za njegove darove Srbiji.
Darovao je kraljevačkoj bolnici novi skener, a pre toga megnetnu rezonacu i nekoliko manjih aparata. Ovom gradu je poklonio i most preko Ibra, dečiji vrtić…U rodnom kraju sagradio je dom kulture, dve crkve, pomogao asvaltiranje nekoliko puteva. Obnovio je tamo i zgradu škole, u koju je zbog siromaštva išao pocepane odeće, bez knjiga i školske torbe…Tako je u Srbiju uputio oko sedam miliona evra i postao jedan od naših najvećih donatora i zadužbinara.
U ranoj mladosti, u rodnim Popama kod Jošaničke Banje siromah bez roditelja, više gladan nego sit. U poznim godinama bogat čovek, ne samo u novcu nego i životnom iskustvu prepunom iskušenja, rizika, opasanosti…
Sada živi mirno u elitnom delu Nijagare Fals, u lepoj, ali skromno opremljenoj kući. Iako uveliko troši 95. godinu života vitalan je, kako umno tako i fizički. Kad smo mu bili gosti primetili smo da uvek žuri i zvižduće. I, uverili smo se da lepo peva, da voli muziku. Takve je naravi, kaže da prezire namrštenost i lenjost. Ima dara i za lepo pripovedanje pa je napisao i autobigrafsku kljigu ,,Trn u nozi na dugačkom putu“. I danas svakodnevno ima posla, jer na prostranom placu gaji cveće, a u bašti pardajz, luk, krastavac… Kad povrće sazri njime daruje i sve komšije. Sam proizvodi vino a popije dnevno čašu, dve…
Sada on u Srbiji ima svog ,,ambasadora” ili ,,bankara” koji darove deli i taj rođak iz bezebdnosnih razloga ne voli da mu se ime pominje u javnosti, ali za ,,Naši u svetu” kaže da je probao taj njegov proizvod uz ručak, uz odlično pripremljen podvarak od kiselog kupusa iz njegove kace. Mirisao je tada njegov dom na Srbiju, na otadžbinu u kojoj nije bio sedam decenija, ali je nije zaboravio.
– Mi smo veoma srećni što imamo Milomira, čoveka koji nikoga iz, rekao bih, ove siromašne familije nije zaboravio. Pojedini od nas u ovim vremenima krize, bez posla i redovnih prihoda, bili bi na ivici egzistencije da nije njega. Posebno smo na Milomira ponosni što pored nas pomaže i druge posebno ugrožene, unesrećene, bolesne…Eto, novac je slao i za izbeglice sa Kosova i Metohije smeštene u Bjelom Polju i Beranima. Pomogao je i izvornu grupu ,,Željin” iz Biljanovca kod Raške, KUD ,,Jošanička Banja”, a po ko zna koji put je posla i novac za dogradnju crkve u selu potkoponičkom selu Žerađu. Inače, pre dve godine ponajviše zahvaljujući njemu, sagrađena je crkva u Kovačima, kao i pravoslavna crkva tamo u Kanadi, koju je najzvao po našem poznatom manastiru Studenici.
Foto: privatna arhiva
Većina njih iz familije Milomira nisu videli nikada ili ga pamte od pre šest decenija. Jer, on je iz rodnih Popa, zaseoka pomenutih Kovača, otišao pred kraj Drugog svetskog rata i više od pola veka nije posetio svoje rodno selo. No, ni ljude ni krajolik nije zaboravio.
Kako i sam u autobiografskoj knjizi pod naslovom ..Trn u nozi na digačkom štapu ” piše do novca i bogatstva nije došao olako već mukom i dananoćnim radom. Jer ni najranije detinstvo nije proveo na ,,mekanim jastucima”, rano mu je umro otac Dobrivoje, a majka Sava se ponovo udala, u tom braku rodila je još dvoje dece, ali je i ona ubrzo neizulečivo obolela.
Sud je zatim bespomoćnoj siročadi dodelio staraoca i teško je, po petnaest sati dnevno, u tom domu kod Blagoja Glavčića dečak Milomir radio. Zato je u 14. godini odlučio da prvi put napusti selo, da krene za Beograd. Tamo je šegrtovao je u metalostrugarskoj radnji Mila Škarića, ali je bombardovanje Beograda 1941.godine prekinulo njegovo izučavanje zanata. Jedva je uspeo da sačuva glavu i da se vratio u selo. Onda je nekako ,,pregurao” te ratne godine i upućen je na odsluženje vojnog roka u jednu karaulu u blizini Prespanskog jezera.
I danas tvrdi da ne zna što ga je toliko privlačilo tamo na surotnoj obali da, jedne noći 1947. godine, u uniformi i sa oružjem, ukradenim čamcem preplovi jezero. Našao se u Grčkoj, gde je besneo građanski rat. Najpre se obreo u tamošnjoj kraljevoj vojsci, a potom u emigranskim logorima u Solunu, Pireju, pa u italijanskom gradiću Banjoli…
Već u logorima Milomir je pokazivao talenat da zaradi novac, recimo, za Grke je u logaru, uz primitevne sprave, proizvodio obućarskle igle a u Italiji se bavio stolarskim zanatom. Mogao je, posle, iz Italije u više zemalja koje su primale emigrante, ali prevagnulo jedno sećanje. Piše Milomir u knjizi da je još dečačkih dana pročitao bajku ,,o zemlji Kanadi čijim ulicama hodaju pečeni parsići, po nebu lete pečene kokoške a na uglu svake ulice stoje ljudi koji dele raznovrsnu hranu i kolače. Ova priča ga je opsenila, možda zato što je u životu bio više gladan nego sit. I, rekao je pred komisijom za emigrante: ,,Sada znam da to nije tačno. ali hoću u Kanadu ”.
Tako je 11. aprila 1949 godine otišao iz dela sveta na kome se rodio, ali ga i u Kanadi opet dočekuju teške poslove, radi od jutra do svitanja, najpre na poljoprivredi a onda u rudniku. Kao rudar, ipak, stiče prvu ušteđenu. Onda se seli u pomenuti gradić pokraj Nijagarinih vodopada tu se ubrzo se oženio sa devojkom italijanskog porekla Armelijom sa kojom psole dobija kćreku Jovanku i sina Mihaila. Uz njenu podršku ušao je i u prvi privatni biznis. Najpre je kupio omanji motel, pa hotel od 120 soba, bioskop od 600 sedišta, oko 80 hektara zemlje… Umeo je, reklo bi se, šta da kupi, koliko da plati, kako posao da razradi i kada nekretnine da proda…
I, posle svega, sada je zadovoljan, kaže, živi lepo kao penzioner i počesto sanja svoje Pope i potkopaoničke gorštake a jednom prilikom je rekao:
“Ne znam, možda ću jednog dana doći, eto nedavno me je raščanska opština proglasila i zaslužnim građaninom i to me je obradovalo ali i podstako na zapitanost da li sam baš ja to zaslužio. Znate, nisma ja ponosan što sam iz srpske vojske emigrirao, ali onda i pomislim kako bi, da sam tamo ostao, ja moje rođake i druge dobre ljude nesrećnih sudbina pomogao. Ovde sam svoj finansijski cilj ostvario i posebno se dobro osećam, bar desetak dana delujem veselo i živahno, kad pomognem onome kome pomoć zaista treba”.
I. Lukić
*Dozvoljeno je preuzimanje teksta ili delova teksta, ali uz obavezno navođenje izvora i obavezno postavljanje linka ka portalu www.nasiusvetu.com
U Kanadi je pokrenut portal Canadianveritas.ca za istinu o ratovima u bivšoj Jugoslaviji.
Objašnjavajući razloge za osnivanje portala nazvanog po boginji istine Veritas, tvorci te svojevrsne internet osmatračnice navode da je tokom i posle rata u bivšoj Jugoslaviji 60.000 kanadskih vojnika služilo u misijama UN i NATO.
Kanađani, tvorci i saradnici “portala istine” ubeđeni su da “izgradnjom” internet osmatračnice Canadianveritas.ca “nijedan čovek, nijedna istina, nijedna priča neće biti zanemareni”, a portal je dostupan i na Tviteru. Tekstovi se objavljuju engleskom ili francuskom, kao zvaničnim jezicima u Kanadi, a pišu ih ugledni Kanađani koji su bili učesnici tragičnih zbivanja na Balkanu.
Počasni urednici portala Canadianveritas.ca su general u penziji, svojevremeno komandant sektora Sarajevo mirovih snaga UN u BiH, Luis Mekenzi, profesor emeritus Otava univerziteta i ekonomski ekspert svetskog ranga Mišel Šosudovski i poslednji kanadski ambasador u bivšoj Jugoslaviji Džems Biset.
The real story behind #Srebrenica by Lewis Mackenzie: As someone who played a modest role in some of the events preceding the massacre, perhaps a little background will provide some context. https://t.co/hv1PFBvrAspic.twitter.com/u4TcIqqrWx
— Canadian Veritas Observatory (@CanadianVeritas) July 16, 2019
Takođe, počasni urednici su i profesor istorije Kolin Kembel i vojni analitičar i izdavač vojnog magazina “Espri d kor” Skot Tejlor.
U delu posvećenom Srbiji i Kosovu između ostalih objavljena su svedočenja o NATO bombardovanju 1999. kao i članak “Rat u Jugoslaviji 20 godina kasnije – prvi NATO humanitarni rat”.
Posebna pažnja posvećena je “trgovini ljudskim organima” na Kosovu i u Albaniji i data je “anatomija tog zločina”.
“Osmatračnica istine” ima i tekstove o ratu u Bosni i Hercegovini, a ističe se onaj koji pledira da donosi “Pravu priču o Srebrenici”.
Neki kanadski “osmatrači” ove teme tvrde da “Srbija nije kriva za genocid” i da je to bila “užasna tragedija, ali ne i genocid” kako je utvrđeno presudama međunarodnog suda.
U “osmatranju” rata u Hrvatskoj ističe se uloga kanadskih čuvara mira koji su zaustavili etničko čišćenje (Srba) tokom bitke u Medačkom džepu. Portal takođe objavljuje da su “Srbi u Hrvatskoj građani drugog reda” i da “Hrvatska nije zaštitila srpske izbeglice”.
ČIKAGO – U srpskim hramovima u SAD i Kanadi, u nedelju, 4. avgusta, posle bogosluženja biće služen pomen za sve srpske žrtve stradale u ratovima 1990-1999. godine u bivšoj Jugoslaviji.
Komemoracije će se, kako su objavile srpske organizacije, održati u mestima u kojima živi najbrojnija srpska zajednica.
Tako će u Čikagu biti održan pomen i komemoracija u hramu Svetog Jovana Krstitelja u organizaciji Udruženja krajiških Srba “Prelo“. U okviru komemoracije biće prikazana izložba o progonu Srba iz Zapadne Slavonije i Krajine u maju i augustu 1995. godine, a učesnici egzodusa će govoriti svoja sećanja na ova stradanja.
U Čikagu će i Sabor krajiških Srba organizovati parastos u hramu Svetog Stefana Dečanskog, u okviru koje će biti prikazan dokumentarni film o stradanjima Srba u Hrvatskoj.
U Kanadi Srpsko društvo Kordun priprema pomen i komemoraciju u Nijagari, u Hramu Svetog Ðorđa.
Nemate zdravu ekonomiju ako morate da budete politički povezani da biste bili u nekom biznisu. Poznajem predsednike u državama u kojima poslujem, i u Kanadi i u SAD i u Engleskoj, ali oni apsolutno nemaju uticaja na moj biznis. Političari imaju svoju oblast rada – sigurnost zemlje, bankarski sistem, funkcionisanje institucija i ostalo. Onog momenta kad se umeša država, tu više nema zdravog biznisa. U to duboko verujem i ne bih mogla da razvijem svoju kompaniju da tako ne poslujem.
Najuspešnija i najbogatija Srpkinja – ne volim to da govorim za sebe, jer nikada nisam volela da se hvalim. Činjenica je da sam sticajem okolnosti i zahvaljujući mom karakteru i tome što volim izazove i takmičenje, ušla u biznis koji je do tada bio za zatvoreni krug poslovnih ljudi. Time se pogotovo nisu bavile žene! Posao prodaje električne energije i gasa osamdesetih godina u Kanadi – pa, bilo je nezamislivo da se žena time bavi. Ali, ja sam bila uporna, nisam prihvatala „ne“ i „ne može“ kao odgovor, i uz dosta rada i malo sreće, uspela sam.
Ovako za Magazin Biznis priča o svom biznisu i onome što je postigla u prošle tri decenije Rebeka Mekdonald (Rebecca MacDonald), Kanađanka srpskog porekla, vlasnica kompanije Just Energy Group sa sedištem u Kanadi, koja zapošljava oko 3.000 ljudi, ima godišnji obrt oko četiri milijarde kanadskih dolara (oko tri milijarde američkih dolara) i listirana je na berzi.
Poznata po tome da retko daje intervjue, gospođa Mekdonald u ekskluzivnom intervjuu za Magazin Biznis govori o svom profesionalnom putu, o vrednostima za koje se zalaže, o odnosu politike i ekonomije i zašto ne investira u Srbiji, o novoj eri tehnološkog razvoja i budućnosti energetskih kompanija, ali i o svojoj porodici, o prijateljima, o ličnostima kojima se divi, kao i o tome zašto je odlučila da proda svoju kompaniju i biznis, pošto je taj postupak već pokrenula prošle godine.
• Šta je danas najvažnije u trgovini energijom i zašto ste odlučili da prodate svoj biznis?
– Tržište energije se deli na dva dela: prodaja energije i proizvodnja, koju rade kompanije kao što su Šel, Britiš petroleum, Konstelejšn i druge, to su sve kompanije sa kojima ja sarađujem. Njihov biznis plan i moj su potpuno različiti. Pre 30 godina ja sam mislila da je njima mnogo lakše da realizuju svoj biznis plan. Sada, u 2019. godini, svi oni žele da se zamene sa mnom. Sada svi žele da kupe moj biznis, što ću najverovatnije i uraditi. Informacija o tome je već objavljena i u Kanadi i u Severnoj Americi. Moja godišnja prodaja dostiže četiri milijarde kanadskih dolara, ali je moj biznis najvećim delom u Sjedinjenim Američkim Državama: tamo imam 80 odsto biznisa, 10 odsto u Kanadi i 10 odsto u Velikoj Britaniji. Startovala sam u Kanadi, ali je moj biznis mnogo veći u Severnoj Americi jer je veća i potražnja. Kanada jeste ogromna zemlja, ali nas ima samo oko 33 miliona stanovnika na ovolikoj površini. A to je samo deset odsto populacije koja živi u SAD.
• Koliko očekujete da ćete dobiti od prodaje vaše kompanije?
– Neću prodati biznis ako ne dobijem dobru cenu.
• Šta ćete posle raditi? Vi niste neko ko je navikao da ne radi?
– Da, ja vodim veoma aktivan život i naravno da ću ostati u biznisu, ali kroz članstvo u upravnim odborima raznih kompanija. Godinama me već pitaju da budem predsednik u upravnim odborima raznih kompanija. Prihvatila sam samo jedan – u kanadskim železnicama. Veoma me zanima da budem u upravnim odborima, jer je to način kako mogu da pomognem drugim firmama. Volim da pomažem mladima koji počinju biznis, posebno ženama u biznisu. To i danas radim, koliko mi obaveze dopuštaju. Takođe, želim da se posvetim humanitarnom radu, jer sam u to već sada dosta uključena. I, konačno, želim da imam više vremena za svoju porodicu i da uživam u njima.
Kanadska rudarska kompanija “Dandi plemeniti metali” (DPM) iz Toronta objavila je preliminarnu studiju izvodljivosti otvaranja i eksploatacije rudnika zlata na planini Crni vrh, između Bora i Žagubice.
Prema tom dokumentu, tu bi se za devet godina, koliko je procenjeno da bi rudokop bio u funkciji, izvuklo skoro 34 tone tog plemenitog metala, bruto vrednosti 1,6 milijardi dolara.
“Ova studija pruža solidnu osnovu za projekat zlata Timok”, rekao je Rik Hoves, predsednik i generalni direktor DPM.
Prema dokumentaciji, u otvaranje rudnika u kome su utvrđene rezerve od gotovo 19 miliona tona rude, sa prosečnim sadržajem od 1,36 grama zlata po toni, za početak bi bilo investirano 136 miliona dolara.
Kako je predviđeno, godišnja proizvodnja iznosila bi od 75.000 do 132.000 unci, odnosno najviše 3,73 tone tog plemenitog metala.